svaki put kad napišeš da voliš drugu |
ok, ajmo pojasnit neke stvari... |
zašto suze drugih uvijek najviše bole... i zašto njihovu bol ne možemo prenijet na sebe... i shvatite ja sam tu da se smijem s vama i plačem i da vas grlim i da prolazim s vama neke trenutke bili on teški ili ne... i ja to želim... i vi to trebate shvatiti... ja još ne planiram otići... od nikoga... nemojte bježati od mene... |
i gdje se nalazi život ljudskog bića dosotojan, |
dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji... |
...iza onih pluća što dišu, |
želim.... želim...želim bar jedanput da mi nešto ne isklizne iz ruke.... želim samo jedanput zadržati 'nešto'.... želim znati da se neće to dogoditi svaki put....želim znati da će jedan zagrljaj jedanput postati nešto više.... želim znati kako će se jednom situacija preokrenuti.... bar jednom.... |
Edgar Allan Poe |
Ivan Goran Kovačić: |
|
... and every time I fade away |
Dance Of Death |
Hate Me |
And I'd give up forever to touch you |
jebemti život... |
imam pitanje.... što bi bilo da samo odem? nestanem? ne trebam umrijeti, nego jednostavno ostaviti sve i otići... bi li mogla početi nešto novo... život koji bi htjela.... bi li se sve promijenilo.... bar nešto.... bi li mogla zaboraviti.... zašto je tako teško zaboraviti? i čemu sad ovo.... zašto pišem kad više ne znam.... što nije u redu?????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????? GDJE GRIJEŠIM??????????????????????????????????????????????????? što nije u redu sa mnom????????????????????? |
i opet osjećam da sve ide ispočetka... svaka pogreška je ista... svaka misao... svaki pogled... i tako dok stojiš u gomili... gledaš sva ta tijela koja se miču.... vidiš sve njih, ali si izoliran od svakoga.... pokušavaš se vratiti, pokušavaš se nasmijati, ali ne možeš... želiš biti s njima, ali nije ti dopušteno.... i pokušavaš dići pogled, ali preteško je.... samo osjetiš umor... od samog sebe... tu si samo ti... ne čuješ zvukove, ne vidiš.... vraćaš se na početak.... čak i suze počnu teći, ali ne znaš razlog.... ili si možda ne želiš priznati zašto.... toliko boli i ne želiš to reći, sam ne želiš znati za to... zato se potpuno gubiš u nekom svijetu sjećanja na ono što je bilo.... vidiš svoje slike.... vidiš njihove slike...... ti se zrcališ u tom sjećanju i svaki put kad se opet prisjećaš srce se opet slama.... i tako bezbroj puta.... a što ako se neće više dati popraviti? što ako zauvijek ostane u ovom stanju poluživota? što ako ne prestane jecati, tamo u dubinama? koliko dugo će još padati? gdje je dno? gdje se prestaje slamati? gdje je granica gdje ono postaje samo hrpa pepela? ili samo, kad će prestati? |
samo je ta jedna velika crna rupa u meni... i ne znam kako je se riješiti... i ona samo raste... i uništava... kak zaustaviti... kako opet biti prijatelj... kako opet biti netko... što trebam učiniti... želim vratiti sebe... ali otišla sam... |
|
osjećam se ma baš savršeno....tako dobro da bih mogla zaplakat, tako dobro da bi se najrađe bacila sa zgrade, tako super da bi zamolila sve koji me mrze da kad padnem da me izbodu....tako savršeno da se osjećam tako jadno.....tako super da znam da me svi mrze... |
tako sretan... tako ogorčen... tako bezbrižan... tako preplašen... tako 'pun života'.... tako malen... tako nesnalažljiv... tako bolestan... tako umrtvljen... što vidiš od toga kad staneš pred ogledalo.... kako se osjećaš kad u tom presudnom trenu iz tebe počne izvirati bijes...ludilo starih rana... ožiljci se otvaraju.... jedu tvoje zdravo tijelo... jedu tvoj um, srce... tvoju dušu... gledaš sebe kako propadaš... gledaš sebe kako se pretvaraš u gomilu crva koji te izjedaju... nestaju tvoje ruke, noge... jedino što si imao u posjedu-tvoje tijelo... i to si prodao za nešto bezvrijedno... za prošlost... i to je taj virus koji te tjera na patnju, bol... grize te a svih strana... tjera te da se gledaš kako goriš od želje za životom, umirući pred ogledalom... tjera te na bezumnost... tjera te na skučenost... na mrak... u svakoj sjeni živi tvoja prošlost... u svakom kutu gledaju te dva oka, pitajući se kad ćeš odustati... primaju te za ruku... zašto ne odvratiš... zašto ju ne primiš... ne obujmiš, s poletnom radošću... pa nestao si... izgorio si u vrtlogu vlastitih rana... pojela te vlastita prošlost... gurnuo si samog sebe u bezvremenski svemir... izgorio si poput najobičnije šibice i taj bijs opet počinje izvirati iz tebe... vrući dah... prolivene suze.... za koga... za što... čemu... padaš na koljena pred kime.... pred samim sobom... jedinim čovjekom koji te može presjeći na pola i uzeti tvoje živo srce koje još kuca... jedino ti... |
nakonj malo dužeg traženja, otkrila sam način!!!!!!!!!!!!!1 otkrila sam kako ubiti nadu i kako prestati biti ono što jesi i kako maknuti bilo koji svoj ljudski osjećaj ljubavi prema bilo kome... razočaraj priajtelje, razočaraj sam sebe, roditelje... budi samo na teret svakome... odustani od svojih uvjerenja napravi sve suprotno... tako ćeš ti razočarati druge... i tako postaješ biće kojemu do nikog nije stalo i koje nema nikoga... nada umire, s njom i ti... više nema osjećaja, više nema briga... radi što god hoćeš komu god hoćeš... zar to ne bi bilo savršeno...ne mrziti nikoga niti voljeti... postojiš samo zato da na tvom mjestu bude nešto od krvi i mesa... tek toliko da napuniš prostor... ne... da zauzmeš prostor...ali koga briga...zar tebe to zanima-ne, zašto i bi... pa ti više nisi čovjek... iznevjerio si sve što misliš, sve što je činilo tebe, zar tu onda postoji još nešto... ne... nada je umrla... i sad je svejedno živiš li ne... |
kako to.... |
NOVA GODINA, NOVE POGREŠKE, NOVA RAZOČARANJA, NOVE GLUPOSTI, NOVA TUGA, NOVA RAZMIŠLJANJA, NOVI DAN....... |
zašto se smijem kad želim plakati... zašto šutim kad želim vrištati.... zašto se sjećam kad želim zaboraviti.... zašto se mičem kad želim stati... zašto sam budna kad želim spavati.... zašto se mijenjam kad ne želim... zašto čujem kad ne želim... zašto dišem kad ne želim.... zašto mislim kad ne želim... zašto vidim što ne želim... zašto želim što ne mogu imati... zašto mi se uvijek dogodi nešto ali zapravo to nikad neću moći imati... ili osjetiti... toliko blizu, a toliko daleko... samo dobiješ male komadiće, ali sve nikada... nikada nećeš vidjeti kako je to... uistinu posjedovati nešto... samo za sebe... što ne bi dijelio s drugima... ali ni to nemaš... i jedino što ti je ostalo su oni mali komadići... samo zo posjeduješ... to je jedino što ti je ostalo.... ništa više... ali, onda, zašto se nadaš kad znaš da nikad nećeš to imati... ZAŠTO SVE TO MORA TOLIKO BOLJETI.... ZAŠTO UVIJEK MORAŠ OSTATI RAZOČARAN.... ZAŠTO BAR JEDNOM, JEDNOM NE MOŽE TA BARIJERA NESTATI PA DA I TI OSJETIŠ NEŠTO DRUGO OSIM ODBACIVANJA... ZAŠTO BAR JEDNOM NE MOŽEŠ DOBITI CIJELI DIO... |
vrištiš i moliš za pomoć, ali znaš da nitko neće doći... čekaš sam u toj čahuri u kojoj te prekriva sluz bola i jada... nagriza te polako, kao kiselina... jede te... siluje te.... ulazi u tebe polako kako bi ju bolje osjetio.... rastvara ti svaku poru u tijelu... krv izlazi iz tebe i cijedi ti se niz glavu, ruke, noge... zašto zašto zašto.... vrištiš i dalje... lomi ti se svaka kost u tijelu.... čuješ ih kako pucaju.... kako ih melje ona sluz... kako ih satire... briše noge o njih kao da su otirač... zašto zašto zašto... izvijaš se i želiš pobjeći.... ne možeš... nikad nećeš.... ona čahura se steže... sluz ti ulazi u oči, usta, nos... spalila je sve i sad samo u agoniji nečujno otvaraš usta.... zašto kad te nitko neće čuti... oslijepila te... gušiš se... više ne možeš ni plakati, ni reći.... uskoro ni osjetiti... ni vidjeti... ništa... ali nikada neće prestati... ta bol... patnja... agonija.... samoća... ljutnja... bijes... izgubljenost... napuštenost... osamljenost... jecaji... traženje... tupost... hladnoća... crnilo... tišina... strah... uvijek će sjene biti tu... i crvi koji te izjedaju... sve dublje.... i dublje... i dublje.... ta crna rupa se širi.... raste...prekriva te... uzima ti tvoje pravo na život... tvoje pravo na sreću... uvlači te u mračne puteve kojim vodi ona sluz... vodi te do mjesta gdje ima tisuće poput tebe... i samo vise sa stabla kao ukrasi... svatko u svojoj čahuri.... svatko sa ukočenim vriskom na licu koji otkriva beskrajnu bol... bol u tišini... zgrčeni slomljenih kostiju mogu samo tražiti onim šupljim očima... i vrištati poderanim ustima... i nikada više ne čuti svojim odumrlim ušima... i onda ti postaješ jedan od njih... na tom zajedničkom stablu samoće... uvijek u mraku... sam... sam... sam... |
|
I have a candle in my room |
što još... kako... ne znam... gdje je kraj ovoj samoći... gdje je kraj mom životu... gdje se skriva ta slatka sloboda smrti... više ne mogu ni plakati... više skoro niti osjećati... pitam se tko se to toliko voli igrati... tko to toliko voli gledati tebe kako se gubiš na rubu razuma... kako se gubiš u labirintu svojih osjećaja koji vode samo u jednom smjeru, a iza svakog skretanja zatvori se prolaz... a zidovi te sve više pritišću... i ne možeš disati jer se utapaš u svojoj vlastitoj boli... koja ne prestaje... i svaki tvoj udah je sve manji i sve rjeđi... a on-taj netko-samo stoji iza tebe i smije se... smije se tvom jadu... tvojoj tuzi... tvojim suzama... tvojoj borbi za život... tvojim očima koje traže nešto što ne mogu naći... neki znak... neki daleki svijet... neke druge oči... nema, više nočeg nema... i zidovi su te pritisli do kraja, a ti si se razleti u tisuće komada... i ne možeš se vratiti u jedan... krenuo si nepovratnim putem... po pustim zemljama... tvoju ljudskost još jedino otkrivaju oči... ali i one polako nestaju i u tvojim tragovima još postoji samo sjena... |
koga briga šta konzumiranje ecstasya u okviru apstinencijskog sindroma može izazvati depresivnost... koga briga.....samo jednom se živi i treba to iskoristiti na najbolji mogući način a to je depresijom.... |
Dnevnik.hr
<
rujan, 2007
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Rujan 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (8)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Designed by: NLO
zaklinjem se na depresivnost, depresiju i samo depresivno raspoloženje